Zašto BiH nije poslala visoku delegaciju na dženazu iranskom vrhovnom vjerskom vođi.
Semir Efendić i Bisera Turković napadaju Denisa Bećirovića zato što BiH nije poslala visoku delegaciju na dženazu iranskom vrhovnom vjerskom vođi. Efendić to zove "kukavičlukom", Bisera govori o “nedostatku političke hrabrosti”, a oboje pritom kao primjer navode Srbiju. Problem je što oboje ne razumiju: Bosna i Hercegovina nije Srbija.
Iran jeste pomogao Bosni i Hercegovini u najtežem periodu agresije. To je historijska činjenica i to ne treba negirati. Iran je podržao i rezoluciju o genocidu u Srebrenici u UN-u, na čemu im svakako treba biti zahvalan.
Ali opasno je praviti se da je Bosna i Hercegovina danas u istoj poziciji kao Srbija ili neke druge države koje mogu slobodno balansirati između Istoka i Zapada. To što pišu Semir Efendić i Bisera Turković samo pokazuje koliko površno razumiju geopolitičku poziciju vlastite države.
Dejtonska Bosna i Hercegovina je podijeljena i ranjiva država. Nema luksuz da se ponaša kao Srbija, Turska ili neka velika država koja može igrati na više strana, a da ne plati visoku cijenu takvih poteza.
Naša država danas sigurnosno, diplomatski i politički najviše zavisi od SAD-a, EU, NATO-a i zapadne arhitekture koja čuva mir u ovoj državi. Može nam se to sviđati ili ne sviđati, ali ozbiljna politika ne počinje od želja, nego od realnosti.
Zato odlazak visoke državne delegacije BiH na dženazu iranskom vrhovnom vođi ne bi bio običan protokolarni čin. U ovom trenutku to bi bio geopolitički signal koji bi protivnici Bosne i Hercegovine odmah iskoristili.
Već decenijama se protiv BiH, posebno protiv Bošnjaka, gradi narativ da je Bosna “muslimanska država”, “iranska baza u Evropi”, “vehabijska prijetnja”, “radikalni projekat” i sigurnosni problem za Zapad.
Ti narativi nisu bezazleni. Oni se koriste u Beogradu, Zagrebu, dijelu evropske desnice i svim krugovima koji žele dokazati da BiH nije "evropska država", nego navodno islamski projekat koji treba kontrolisati, podijeliti ili držati pod stalnom sumnjom.
Zamislite samo kakav bi propagandni materijal dobili ti krugovi da je bošnjački član Predsjedništva BiH poslao visoku delegaciju ili sam otišao u Teheran u trenutku kada su zapadne sile u otvorenom neprijateljstvu s Iranom.
Jedna fotografija državne delegacije BiH u Teheranu bila bi dovoljna da je Dodik, Čović, Beograd, Moskva i evropska desnica sutra prodaju kao dokaz da je Sarajevo iranska ispostava u Evropi.
Srbija sebi može dozvoliti takve poteze jer se njena politika već godinama predstavlja kao politika balansiranja. Kada Srbija pošalje delegaciju u Iran, to se tumači kao pragmatična igra između Istoka i Zapada.
Ali kada bi to uradila Bosna i Hercegovina, posebno preko bošnjačkog člana Predsjedništva, isti potez bio bi tumačen potpuno drugačije. Ne kao balansiranje, nego kao “dokaz” iranskog utjecaja u Sarajevu.
Najbolje rješenje ustvari bila bi diplomatska poruka: telegram saučešća, upis u knjigu žalosti ili korektna poruka preko institucija. To bi sačuvalo minimum odnosa s Iranom, bez stvaranja slike da BiH ulazi u iranski geopolitički blok.
Državna politika mora znati razliku između zahvalnosti iz prošlosti i sigurnosnog interesa u sadašnjosti. Zahvalnost se ne pokazuje tako što vlastitoj državi pravimo sigurnosni problem.
Moramo čuvati prijateljstva širom svijeta, ali ne smijemo proizvoditi dokaze i slike koji će koristiti jedino protivnicima Bosne i Hercegovine.
