Vratimo se presudi koja veli da niko od osumnjicenih nije kriv za deportaciju. Kao naslavniji svjedok optužnice, Sloba je u javnosti prijetio da ce sve raskrinkati, ali se iz zapisnika o njegovu svjedocenju vidi da je u sudnici hvalio oslobodene policijske fukcionere. Iskazi “kljucnog“ svjedoka koji je, nakon odlaska u penziju, glasom nenadjebivog pravednika zagrmio protiv hapšenja u kojim je ucestvovao, doprinijeli su da se njegovi juceranji pretpostavljeni sad šetkaju na slobodi. Ne znate vi nas, jebo ja nas, što rekao Petar Lukovic

Sarajlijama sam govorio u ratu, a govorim i danas: ”Ne znate vi nas Crnogorce”. Govorim najcešce zalud, jer Crnogorci su, u ocima svojih žrtava, bili u ratu zavedeni. Kad kažem Crnogorci, mislim na nas pravoslavce svih vjera i nacija. Pošto nisam pop koji Savaota zivka mobitelom, ne znam je li nas stvorio Đavo, ali moje iskustvo veli da su 90% nas Đašovi šticenici, pitomci, mezimci. Bojim se da ni citaoci e-Novina ne znaju mnogo o miletu koji bi sav stao u kineski KP dom srednje velicine, a poganstva mu ne bi stala ni na azijski kontinent, pa cu povodom Milankine presude baciti malo svjetla na Sotonine osobnike, kako u CG zovu djecu koju otac ili mati osobito vole.

Slobodan Pejovic, policajac koji je u Hercegnovom lovio Bošnjake da bi potom bili poslani Rašu pod nož, danas je zbog svog dokazanog viteštva cuveniji no njeguška pršuta: zakleti covjekoljubac koji je Bošnjake hapsio nježno kao da ih miluje peruškom dobio je nagradu Kurt Haris u Podgorici, nagradu Gariwo u Sarajevu od Svetlane Broz, nagradu Rifat Burdžovic Tršo od Bošnjackog saveza CG i plaketu Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, a Monitor ga je uvrstio medu 10 licnosti koje su obilježile 2010. godinu. Evo vam jedan od razloga Slobine slave: cuo je da je neko od njegovih kolega Bošnjake pustio na slobodu, pa je taj cin pripisao sebi, možda zato što je znao da je taj covjek pod zemljom. Ne znate vi nas Crnogorce. Ovu crnogorsku, za moj ukus suviše crnogorsku laž razvalio je Šeki Radoncic, novinar u ratu osuden za klevetu na dva mjeseca zatvora uslovno na jednu godinu zbog tekstova o podvizima generala Radomira Damjanovica i Pavla Strugara na dubrovackom ratištu. Radoncic je autor istraživackih knjiga: Crna kutija 1 i Crna kutija 2 – o policijskoj torturi u Crnoj Gori (1996), U cetiri oka (1999), Iza maske – o djelovanju tajne policije u CG (2003), Kobna sloboda (2005), gdje je rasvijetlio ratni zlocin deportiranja bosanskih izbjeglica iz CG u kojem je ubijeno, kako je otkrio, bar 86 ljudi. Autor je dva dugometražna dokumentarna filma Karneval (2006) i Esma (2008) i dva serijala: Sto godina samoce o politickim procesima u CG i Obruc se steže o skrivanju Karadžica i Mladica. Radoncic koji je u svojim knjigama crnogorskom necojstvu digao spomenik “od bronze trajniji“, zbog cega je više puta, zajedno sa porodicom, bio meta napada, cak i bombaških, pa je morao pobjeci u Sarajevo, završio je snimanje dokumentarnog filma o Slobodanu Pejovicu po naslovom Heroj našeg doba, a brzo ce biti gotova i knjiga o toj hercegnovskoj majci Terezi sa pendrekom.

Pejovic nije došao na prvo rocište i na drugo je morao doci, jer bi bio priveden, što je Radoncic znao. Pejovic je za medije izjavio da mu je Radoncic pred zgradom suda priredio “klasicnu sacekušu”, s cim se Radoncic ne slaže: priredio mu je docekušu s diktafonom. U tom razgovoru Radoncic postavlja pitanja ladan ko špricer a naš cetvorostruki šampion u humanizmu bljuje uvrede ko zadnja raspandrpaca: sve cete vidjeti u filmu i svojim gledaljkama se uvjeriti kakav vitez nam nosi barjak humanizma. Ne znate vi nas Crnogorce. I dobro je što nas ne znate.

Kad je pošao u Sarajevo, na granici ga je cekalo iznenadenje, ne malo no veliko, ali pustimo Radoncica da to kaže: ”Da sam prije tri dana umro, ne bih znao da u Lukšicevoj, a ne Lukašenkovoj Crnoj Gori novinare vracaju sa granice, privode i saslušavaju ih na najobicniju telefonsku prijavu penzionisanog policajca, što govori o ’demokratskoj’ Crnoj Gori, ali i o policijskim, tužilackim i medijskim vezama cuvenog antirežimlije i mucenika Slobodana Pejovica. Za manje od jednog sata, po Pejovicevoj prijavi, kao da je rijec o ubici, za mene je bila blokirana crnogorska granica (za Šarice tek nakon dva dana). Tužiteljica Snježana Zejnelagic juce me nazvala da joj pošaljem zapis što znaci da je Tužilaštvo Crne Gore otvorilo postupak protiv mene i da se sad prikupljaju dokazi”. Ne znate vi nas Crnogorce. I zavidim vam što nas ne znate.

Radoncic je otkrio ”da je hrabri policajac Pejovic, prilikom hapšenja Bošnjaka, prijetio da ce sve u kuci pobiti, da nikog nije spasio, kako se hvali vec stoljecima, vec da se okitio perjem mrtvog kolege koji je spasavao Bošnjake i umro ne kazavši o tome nikom ni rijec”. Ovdje cu ga prekinuti. Gledao sam snimak Radonciceva razgovora sa Bošnjacima koji su po slici sa osmrtnice prepoznali svog osloboditelja. Pitali su: ima ovaj covjek djece? Ima sina, kaže Radoncic. Reci mu da bismo voljeli da nam dode da ga ugostimo. Gledao sam i scenu kad Radoncic na laptopu tome momku pokazuje šta vele ljudi koje je njegov otac pustio na slobodu. Vidio sam mu u ocima suze.

“Kako tvrde svjedoci”, kaže Radoncic, “Pejovic je ucestvovao u hapšenju trojice brace Rikalo, cije kosti ne možemo ni danas pronaci. Za sve imam dokaze: svjedocenje preživjelih koje je Pejovic uhapsio a drugi pustili, svjedocenje sestre brace Rikalo koja je posmatrala njihovo hapšenje. O svemu tome ce biti rijeci u mom dokumentarnom filmu i mojoj knjizi. Cilj razgovora sa Pejovicem je bio da se cuje i druga strana. I razgovarao je sa mnom. Kad sam ga pitao je li spasio trojicu Bošnjaka, odgovorio je: ‘Spasio sam covjecanstvo, ne samo trojicu Bošnjaka’. Kad sam rekao: našao sam ih i oni tvrde da lažeš, uslijedila je bujica uvreda. Kad sam kazao da cu te ljude dovesti na suocenje s njim, zaprijetio je da ce pozvati policiju”. Ne znate vi nas Crnogorce. I ne znate koliko ste srecni što nas ne znate.

U Crnoj Gori, gdje je laganje nacionalna disciplina ko ragbi u Americi, neceš lako naci lažova kakav je bošnjakospasitelj Pejovic, ali ono što je Radoncic o njemu snimio i zapisao kaže da hercegnovskog Minhauzena ne bi spasio Alah a kamoli Monitor i Vijesti, listovi u vecinskom vlasništvu tajkuna Miška Perovica koji Pejovicu poju serenade. Ne znate vi Radoncica. Znam ga ja koji sam citao sve njegove knjige, i za jednu napisao pogovor, a kad je izišla iz štampe, bio sam ljut na se što se nisam sjetio da tekstu dam moto: A u ruke Radoncic Šekija bice svaka puška ubojita.

“Spasio sam covjecanstvo, ne samo tri Bošnjaka“, veli lovac na Bošnjake koji je samo prividno pojedinac, jer se u njemu krije Vojska spasa. “Šta to znaci?“, pitao me Mustafa Mustafic, snimatelj Šekijeva razgovora sa Pejovicem. Umoran nakon predavanja na fakultetu, bio sam neraspoložen za tanane analize, pa sam kratko kazao: “Za pravog Crnogorca, sve što je manje od covjecanstva sitno je i nevažno“. Mustafi je sve bilo jasno.

Vratimo se presudi koja veli da niko od osumnjicenih nije kriv za deportaciju. Kao naslavniji svjedok optužnice, Sloba je u javnosti prijetio da ce sve raskrinkati, ali se iz zapisnika o njegovu svjedocenju vidi da je u sudnici hvalio oslobodene policijske fukcionere. Iskazi “kljucnog“ svjedoka koji je, nakon odlaska u penziju, glasom nenadjebivog pravednika zagrmio protiv hapšenja u kojim je ucestvovao, doprinijeli su da se njegovi juceranji pretpostavljeni sad šetkaju na slobodi. Ne znate vi nas, jebo ja nas, što rekao Petar Lukovic.

P. S. Kad je Šeki Radoncic, koji je 20 godina bio novinar Monitora, uredniku Esadu Kocanu i direktorici Milki Tadic povjerio svoja otkrica glede ratne uloge Slobodna Pejovica i predložio da u njinom listu s tim upozna crnogorsku javnost, Kocan mu je u prisustvu Veseljka Koprivice rekao: "Slobodan Pejovic je naš brat". Nema govora da Monitor objavi takav tekst.

Povodom dodjele nagrade Kurt Haris Slobodanu Pejovicu, lovcu na muslimane, Radoncic je na TVCG rekao: "Ako je ova nagrada dodijeljena Slobodanu Pejovicu za lovacke price, onda je stigla u prave ruke i ja mu je od srca cestitam, ali ako mu se dodjeljuje za humana djela, onda se kosti deportovanih i pobijenih Bošnjaka danas prevrcu u bespucima Republike Srpske". Nakon toga, iz impresuma Monitora uklonjeno je, bez "pisma i razglednice", Radoncicevo ime, nakon punih 20 godina.

Moji bivši prijatelji iz Monitora okolo pricaju da su u sukobu sa Radoncicem, a da su u staroj ljubavi sa Markom Darinkinim, stoga slušcadima Miška Perovica porucujem: s merakom, i to ne malim no velikim, napisacu pogovor Radoncicevoj knjizi o Slobodanu Pejovicu, Milkinom bratu od strica i Esadovom bratu od tetke. U toj knjizi i Perovicevi monitorci su dobili po cuši.