JOŠ OKO NAZIVA BOŠNJAK
Povodom teksta akademika Danila Radojevica
"Oko naziva Bošnjak", Pobjeda, 14.09.2002. god.

Da nije u pitanju covjek poznat kao dosljedni branic crnogorskog nacionalnog imena, kulture, tradicije i istorije od višedecenijskih nasrtaja velikosrpskog nacionalizma, ne bih se našao ponukanim da mu zamjerim na nedosljednosti i nekorektnosti kad su u pitanju drugi. U tekstu akademika Radojevica je, izmedu ostalih nedorecenosti i proizvoljnosti, iznijet stav, koji je, po mom mišljenju, ispod nivoa znanja i zvanja ovog renomiranog naucnika, što je u najmanju ruku za cudenje, ili za pomisao da su u ovom slucaju prevagnuli neki razlozi koji nisu obrazloženi. Evo te Radojeviceve konstatacije: "Crnogorski Muslimani cine svojevrsni kulturno-istorijski segment crnogorskog društva.Zato oni imaju moralnu obavezu da izucavaju svoje kulturno nasljede, kroz izucavanje i crnogorske povjesti, a na eventualne doticaje sa bosanskom kulturom - treba gledati kao i na uticaje drugih sredina. Jer sve migracije išle su stoljecima iz Crne Gore, pa je tako bilo kada je u pitanju iseljavanje u Bosnu, a ne obratno. Dakle, crnogorski Muslimani su autohtono stanovništvo. Zato se može tvrditi da je traganje za 'bošnjaštvom' u Crnoj Gori i vezivanje i kooptiranje crnogorskih Muslimana u bosanske, primjer savremenog pokušaja formiranja politickog naroda."

Kao covjek koji proucava kulturno nasljede svoga naroda u Crnoj Gori, ispunjavam kategoricki imperativ akademika Radojevica, da to radim "i kroz izucavanje i crnogorske povijesti", dok na "eventualne doticaje s bosanskom" (valjda bošnjackom) kulturom ne gledam i ne mogu da gledam "kao na uticaje drugih sredina". Da bih objasnio zasto poslužicu se argumentacijom kojom je akademik Radojevic sam sebi "skocio u usta".

On sam kaže: "Turska carevina ostavila je svojom dugom vladavinom na Balkanu znacajne tragove u kulturi i istoriji svih naroda". A ta "duga vladavina" zna se, trajala je oko petstotina godina (istina u dijelu današnje Crne Gore, nešto krace, ali tamo i nije bilo tako intenzivne islamizacije). Administrativna podjela Osmanske Carevine na pašaluke i sandžakate nije bila zatvorena i nije predstavljala nikakvu prepreku za svestranu komunikaciju naroda u njima. Zar se petstotina godina necijeg apsolutnog vladanja mogu svesti na 'eventualne doticaje' i zar Bosnu, kao ekonomski i kulturno razvijenu i vojnicki jaku središnju tursko-osmansku pokrajinu na Balkanu, slovenski muslimanski narod, posebno u Sandžaku, nije doživljavao kao sopstvenu zemlju? U golemom Osmanskom Carstvu bošnjastvo je bilo jedina tacka oslonca za opstanak tog naroda, koji je u okviru tog identiteta stvarao kuturne vrijednosti koje danas niko ozbiljan ne osporava. Koliki je bio znacaj Bosne za njegovu sigurnost i samosvijest svjedoce i stihovi iz velikog eposa "Ženidba Smailagic Meha" pjesnika-pjevaca Avda Mededovica iz Bijelog Polja: "Uzviš'no se Carstvo Tursko zvalo;/Tristo šeset imo valiluka/Bosna mu je kljucanica bila/Kljucanica i zlaceni kljuci,/Od svakoga dobrog pouzdanja..."

Akademik Radojevic je sam pružio jos valjanih argumenata da je njegova tvrdnja daleko od istine, da je cak nesuvisla, da ne kažemo i zlonamjerna. Evo njegovih rijeci: "Ti se rezultati ogledaju u religijskim opredjeljenjima, jeziku, toponomastici, arhitektonskim objektima... kulturi življenja i dr". Upravo je ova Radojeviceva recenica kljucna za objašnjenje pojma Bošnjak. Ako su se ti "rezultati" o kojima on govori ogledali u trajanju od pola milenijuma, onda je sasvim normalno da se za to vrijeme formirao posebni etnicitet, južnoslovenskog etnickog porijekla, jezika i kulture, obicaja i tradicije, i politickog iskustva, u granicama znatno širim nego što su današnje granice Bosne. I ne treba zaboraviti: bilo je to vrijeme kad se i kod drugih naroda fromirala nacionalna svijest.

Sad u ovom kontekstu rašclanimo ono što je rekao akademik Radojevic.

1. "Ti se rezultati ogledaju u religijskim opredjeljenjima". Tacno, oni koji su primili islam - u Bosni, Sandžaku, djelovima Crne Gore, Kosovu i Metohiji - pripadaju istoj konfesiji i taj elemenat cini jedan od bitnih zajednickih atributa narodnosti.

2. "u jeziku". I to je tacno, onoliko koliko su bliski ili razliciti srpski, hrvatski i crnogorski jezik medju sobom, toliko je blizak ili razlicit i bošnjacki jezik, ako ne i malo razlicitiji, zbog najmanje deset posto orijentalizama u njemu.

3. "Doticaji" s Bošnjacima u Bosni upravo su bili najocigledniji i najsvestraniji u kulturi. Kroz generacije je stvarano i danas postoji jedinstveno usmeno kulturno nasljedje bošnjackog naroda sa gotovo svih prostora gdje žive ili su nekad živjeli južnoslovenski muslimani. Sami vrh ne samo bošnjacke vec i južnoslovenske epike cini ep "Ženidba Smailagic Meha" Avda Mededovica, rodom iz Bijelog Polja. Ne znam kako je sada moguce Medjedovica istrgnuti iz cjeline stvaralaštva bošnjackog naroda, pa ga rezervisati samo za "autohtoni muslimanski narod u Crnoj Gori"?

4. Ne samo usmeno kulturno nasljedje, vec i pisana književnost cini jedinstveni kulturni korpus. Djela književnih stvaralaca Bošnjaka iz Crne Gore uvrštena su u Fedraciji BiH u školske programe i lektiru, objavljuju se u poznatim i reprezentativnim edicijama i antologijama.

5. Bošnjaci iz Crne Gore sa Bošnjacima iz Bosne, imaju, takode istovjetni stil u arhitekturi i kulturi stanovanja, u nacinu odijevanja, uredenja unutrašnjosti kuce, nacinu ishrane, obicaja i uopšte tradicije. Mislio sam da je sve ovo poznato akademiku Radojevicu, i da se bar s njim ne treba razjašnjavati oko ociglednih stvari. Naprotiv, bilo je ocekivati da uporni i dosljedni borac za nacionalna prava crnogorskog naroda, odbrane njegove dugo i zlonamjerno osporavane nacionalnosti i kulturne posebnosti - prizna drugima ono zašto se citavog života bori i izgara. Ili, bice da je u žaru borbe "pomiješao loncice", pa više ne vidi nikoga do sebe i svoj narod. Po akademiku Radojevicu da bi neko bio Bošnjak nije dovoljno da se slobodno izjasni kako se nacionalno osjeca, vec mora prethodno doci iz Bosne. Po njemu, oni koji nikud nisu selili su "autohtoni", ostali nisu i nemaju pravo na izbor nacionalnosti, makar u njoj imali staža punih pet stotina godina.

Sada malo oko pojma "autohtoni", kojim se manipuliše kao krunskim dokazom, a on u stvari znaci: uroden, urodenicki, samonikao, starosjedilacki. E sad, da se od muke našalim, da se vidi ko je na ovim prostorima urodenik, a ko došljak. I neka se prisjeti kad su slovenska plemena doselila na Balkan i kad su primili hrišcanstvo. Dokazivati, tako shvacenom "autohtonošcu" neciju nacionalnu pripadnost posve je besmisleno.

Akademik Radojevic dalje kaže: "Zato se može tvrditi da je traganje za 'bošnjaštvom' u Crnoj Gori i vezivanje i kooptiranje crnogorskih Muslimana u bosanske, primjer savremenog pokušaja formiranja politickog naroda". Ovo se može tumaciti na više nacina, i da nikad covjek ne bude siguran "šta je pisac htio da kaže". Možda da Bošnjaci u Crnoj Gori nemaju pravo da budu politicki narod, možda da nemaju pravo da se bave politikom, ili bice, da nemaju pravo da svom statusu daju i politicku dimenziju. Šta god bilo od ovoga - akademik Radojevic bi im, ne trepnuvši, uskratio elementarno pravo koje ima vecinski crnogorski narod. Ovdje bi se morao zapitati šta je sa univerzalnim pravima i slobodama coveka bez obzira kojoj naciji, rasi ili konfesiji pripada.



Akademik Radojevic je na kraju zacrnio cijelu stvar konstatacijom: "Propagatori 'bošnjaštva' izrazita su prijetnja pravu crnogorskog naroda na samoopredjeljenje, jer su njihove ambicije da postavljaju nove granice Crne Gore prema Srbiji, da mijenjaju istoriju". Zna gospodin Radojevic, bolje no iko, ko u Crnoj Gori osporava "pravo crnogorskom narodu na samopredjeljenje". I zna dobro da to nijesu Bošnjaci. Naprotiv, oni podržavaju pravo crnogorskog naroda i svih crnogorskih gradana da slobodno odlucuju o sudbini Crne Gore. Poslije svega što su preživjeli, podmetati im neku urodenu krivicu - sad zbog imena - više je nego grijeh.

Što se tice Radojevicevog pominjanja Njegoša, kao vrhovnog autoriteta, jasno je da stihovi ne mogu biti vjerodostojna grada za istoriju. Medutim, ako hoce da zna, u cetinjskom Arhivu se može naci i ovakav dokument kao potvrda da Bošnjaci žive u Crnoj Gori: "Svak zna da su Bošnjaci na Planinici protiv moje volje poginuli..." (iz pisma Vladike Rada Osman Paši Skopljaku, skadarskom zabitu). Inace, obilje je vjerodstojnih svjedocanstava da je pojam Bošnjak, kao nacionalno ime, upotrebljavan i na prostoru današnje Crne Gore.

U srpskom dijelu Sandžaka, na skorašnjem popisu stanovništva, muslimani su se vecinski nacionalno opredijelili kao Bošnjaci - pa u Srbiji niko od toga ne pravi kijamet. Znaci li sad to da su "autohtoni Muslimani" iz Rožaja postali drugi narod u odnosu na Bošnjake odmah iza Mehovog krša?

Bošnjaci u Crnoj Gori nisu neprijatelji svoje zemlje i države. Zar je potrebno da mi svakoga jutra, kada ustanemo i otvorimo oci, viknemo da nas svako cuje: "Dobro jutro, Crna Goro, mi te volimo!" Važno je da mi znamo da razlucimo: šta je otadžbina, a što je aktuelni režim u njoj. Da nam je u državi dom i rod, a da se režimi smjenjuju ili traju po volji politickih vjetrova koji duvaju. I ne možemo se mi okretati za svakim "vjetrom", kao cekrk-celenka, da bi nam vjerovali! Mi cemo državu, koju jedino imamo, cuvati kao rodenu kucu, a režim poštovati i uvažavati, onoliko koliko on nas bude cijenio i uvažavao!

Husein Bašic